Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je donio presudu kojom je odbio žalbu USKOK-a i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu. Time je postala pravomoćna presuda kojom su tri optuženika i dvije optužene pravne osobe oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, primanja mita, pomaganje u zlouporabi položaja i ovlasti te poticanje u zlouporabi položaja i ovlasti. Za jednog optuženika i u odnosu na jedno kazneno djelo primanja mita je pravomoćna presuda kojim je odbijena optužba radi zastare kaznenog progona.
Prvi optuženik se teretio da je 2003. kao gradonačelnik, zajedno sa trećim optuženikom (direktorom optuženog trgovačkog društva) postupao u cilju pribavljanja znatne materijalne dobiti zajednici ponuditelja (trgovačkim društvima) prilikom prodaje gradskog zemljišta. Naime, prema optužnici prvi optuženik je tijekom otvaranja pristiglih ponuda na javni natječaj za prodaju gradskog zemljišta s prisutnim osobama dogovorio da će zemljište biti prodano po razmjerno nižoj cijeni od pristiglih ponuda, slijedom čega je treći optuženik u dogovoru s prvim optuženikom smanjio već danu ponudu zajednice ponuditelja upravo na dogovorenu (nižu) cijenu, nakon čega je prvi optuženik na sjednici Gradskog poglavarstva izložio prijedlog o prodaji zemljišta, a prikrio da su prvotne ponude svih ponuditelja glasile na višu cijenu. Kada je Gradsko poglavarstvo prihvatilo izmijenjenu ponudu zajednice ponuditelja, prvi optuženik je sa zajednicom ponuditeljima sklopio Ugovor o prodaji zemljišta svjestan da je time ponuditeljima pribavljena korist u iznosu razlike njihove prvobitne ponude i izmijenjene ponude, odnosno u iznosu 346.500,00 eura, za koji iznos je ujedno oštećen Grad. Potom, prvom optuženiku, zajedno sa drugim optuženikom, zamjenikom gradonačelnika, se stavljalo na teret da su od 2005. do 2011. za novčanu protuuslugu pogodovali određenim trgovačkim društvima u skladu s prethodnim dogovorom s trećim optuženikom (prilikom zamjena nekretnina između Grada i optuženog trgovačkog društva; na natječaju u okviru javno-privatnog partnerstva za izgradnju gradske sportske dvorane te za ishođenje neosnovanog oslobođenja od obveze plaćanja komunalnog doprinosa optužene pravne osobe).
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije dokazana temeljna teza optužbe glede inkriminiranog koruptivnog dogovora prvog optuženika i trećeg optuženika. Zajednica ponuditelja nije mijenjala svoju ponudu na javnom natječaju, ponuđena cijena nije bila jedini kriterij odabira najpovoljnijeg ponuditelja na natječaju, već tek jedan od kriterija, a imajući u vidu ukupnost bodovanih kriterija zajednica ponuditelja je bila najpovoljniji izbor natječaja. Samim time nije ostvareno zakonsko obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti koje se odnosi na stjecanje nepripadne materijalne koristi od strane zajednice ponuditelja odnosno, uzrokovanja štete za Grad. Pravilan je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda po kojem ničim nije dokazano postojanje supočiniteljstva prvog optuženika i trećeg optuženika, odnosno, da su isti djelovali „zajedno i po prethodnom dogovoru“, kako to tvrdi USKOK. Takvo što ne slijedi niti iz jednog na raspravi izvedenog dokaza. Nije dokazano da bi prvi optuženik članovima Gradskog poglavarstva Grada prikrivao činjenice provedenog javnog natječaja.Ispitani svjedoci, koji su sudjelovali u radu sjednice Gradskog poglavarstva na kojoj je prvi optuženik kao gradonačelnik izlagao rezultate javnog natječaja, nakon čega je Poglavarstvo donijelo odluku o prodaji zemljišta, otklanjaju tezu USKOK-a da su prigodom donošenja odluke o prodaji zemljišta bili dovedeni u zabludu od strane prvog optuženika, tada gradonačelnika Grada.
Što se tiče inkriminirane zamjene nekretnina, procjena vrijednosti zemljišta u vlasništvu Grada sa 20 €/m2 na 40 €/m2 promijenjena je i kao takva ponuđena u zamjeni upravo na inicijativu prvog optuženika, koja inicijativa zasigurno ne bi postojala da je isti imao namjeru pogodovanja optuženom trgovačkom društvu. Nadalje, prema prihvaćenim vještačenjima, Grad ovom transakcijom nije pretrpio nikakvu štetu. Naprotiv, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti teze optužbe po kojoj bi prvi optuženik prilikom prezentacije inkriminirane transakcije doveo u zabludu gradske poglavare, jer takvo što isti negiraju u svojim svjedočenjima.
Nadalje, u odnosu na natječaj u okviru javno-privatnog partnerstva za izgradnju gradske sportske dvorane, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da drugi poslovni subjekti nisu podnijeli obvezujuću ponudu na natječaj iz razloga koji se u bitnome svode na nepostojanje njihovih kapaciteta za realizaciju projekta izgradnje dvorane, sukladno čemu su svoj ekonomski interes našli u ulozi kooperanata, podizvođača na realizaciji pojedinih segmenata tog projekta. Pritom nitko od ispitanih svjedoka na raspravi ne tereti prvog optuženika da bi tražio od njih da odustanu od obvezujuće ponude.
Potom, u odnosu na obvezu plaćanja komunalnih doprinosa, iz suglasnih iskaza svih ispitanih svjedoka prvostupanjski je sud izveo pravilan zaključak da je Grad primjenjivao praksu oslobađanja gospodarskih subjekata od obveze plaćanja komunalnog doprinosa pod uvjetom da su potonji preuzimali obveze koje su doprinosile razvoju Grada (izgradnja i opremanje infrastrukture, otvaranje radnih mjesta). Dakle, u pitanju je bila općeprihvaćena i normativno utemeljena poslovna praksa Grada. Tako je i konkretna odluka o oslobađanju od komunalnog doprinosa (koja je dio inkriminacija) bila ne samo valjano utemeljena na zaključcima Gradskog poglavarstva te odredbama Ugovora o zamjeni nekretnina već u cijelosti sukladna gradskoj politici i strategiji Grada, a nije bila suprotna njegovim interesima, niti je Grad u konačnici ovakvom odlukom financijski zakinut.
Što se tiče druge inkriminirane zamjene nekretnina utvrđeno je da je odluku o zamjeni nekretnina donijelo Gradsko poglavarstvo kao kolektivno višestranačko tijelo Grada, bez sudjelovanja prvog optuženika na istoj toj sjednici, sve po održanom kolegiju Odjela za komunalne poslove na kojoj su pripremani materijali i prijedlozi za navedenu sjednicu Gradskog poglavarstva, pri čemu svi ispitani svjedoci iz toga kruga sudionika (gradski poglavari, službenici Odjela) suglasno navode da nitko, pa ni prvi optuženik, nisu imali upliva, niti pokušali utjecati na njihov rad i odluke koji su poduzimani i donijeti u postupku inkriminirane zamjene nekretnina.
Nadalje, niti optužnica niti dokazni postupak nisu pokazali koje bi to protuusluge prvi optuženik i drugi optuženik učinili trećem optuženiku, odnosno, “njegovim“ trgovačkim društvima.
Ispitani svjedoci su suglasni o činjenici da je Grad u poslovanju sa različitim subjektima primjenjivao propisane procedure i ustaljenu praksu, koja je prema sadržaju izvedenih dokaza postojala i prije mandata prvog optuženika kao gradonačelnika Grada, tako i nakon njegovog mandata. Dakle, Grad je i sa trgovačkim društvom (od kojeg je prema optužnici prvi optuženik zatražio izvođenje radova za svoju korist kako bi pogodovao tom društvu prilikom poslovanja s Gradom) kao i sa drugim gospodarskim subjektima poslovao temeljem uobičajene prakse koja je imala i normativno uporište u zakonima, Zakonu o komunalnoj djelatnosti prije svih, te podzakonskim aktima. Pravilno je prihvaćen i nalaz sudskog vještaka po kojem Grad tom društvu niti u jednom slučaju nije otpisao dug s osnove komunalnog doprinosa, niti oprostom tog duga, niti uslijed zastare.
Osim toga, nije dokazano da bi prvi optuženik u inkriminiranom vremenu poduzeo bilo kakvu radnju u svojstvu gradonačelnika kao službene osobe glede pogodovanja u podmirivanju komunalnog doprinosa tog društva, odnosno, propuštanje pokretanja ovršnog postupka, a niti je nedvojbeno dokazano da bi zahtijevao i zahtijevao i primio dar kao protuuslugu, kojom radnjom bi pogodovao tom trgovačkom društvu, posljedično čemu nije dokazano da bi počinio terećeno kazneno djelo.
Stoga, Visoki kazneni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je optuženike oslobodio optužbe.