Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donio je rješenje kojim je prihvatio žalbu državnog odvjetnika i preinačio prvostupanjsko rješenje Županijskog suda u Varaždinu kojim je odobren uvjetni otpust zatvoreniku koji izdržava jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog tri kaznena djela teškog ubojstva te jednog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju.
Prije svega, iz izvješća kaznionice proizlazi kako je zatvorenik osuđen jer je u srpnju 1991. kao pripadnik pričuvnog sastava policije, znajući da se u nadolazećem vozilu s upaljenim treptačima nalaze pregovarači, ogorčen i bijesan na vođenje pregovora, istupivši ispred vozila, rafalnom paljbom s udaljenosti usmrtio tri pregovarača, a jednog pokušao usmrtiti, no ovaj je ostao pritajen i napustio mjesto događaja.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske našao je kako je, unatoč određenim pozitivnim okolnostima koje zatvoreniku idu u prilog (provedba programa izdržavanja kazne zatvora ocijenjena kao "naročito uspješan", izostanak stegovnih postupaka ili kaznenih postupaka u tijeku, osiguran poslijepenalni prihvat), prvostupanjski sud podcijenio težinu, narav i okolnosti kaznenih djela za koja je zatvorenik osuđen, u odnosu na preostali neizdržani dio kazne zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca (u trenutku donošenja pobijanog rješenja), imajući pri tome u vidu kriminalnu količinu za koju je zatvorenik osuđen.
Naime, iako iz izvješća kaznionice proizlazi da je zatvorenik priznao kaznena djela te je izrazio kajanje, iz stanja spisa proizlazi da se zatvorenik oštečenicima, a radi se o članovima obitelji koji su ostali iza ubijenih žrtava, nije nikada ispričao za počinjena kaznena djela te pokazao pijetet prema žrtvama i na taj način izrazio svoj kritički stav prema počinjenim kaznenim djelima, pa stoga, verbalizirano priznanje djela i izraženo kajanje, u konkretnom slučaju nema onaj značaj kakav mu pridaje prvostupanjski sud. Kako je odnos zatvorenika prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi jedna od okolnosti koja se vrednuje prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu, nije ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na zatvorenika u cijelosti postignuta svrha kažnjavanja.
Slijedom navedenog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra kako je u pravu državni odvjetnik kada navodi da prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu treba voditi računa i o generalnoj prevenciji, odnosno kazna i način njezinog izvršavanja moraju biti takvi da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, ali i o specijalnoj prevenciji, da počinitelj izrazi svoju osobnu osudu onoga što je počinio, jer se samo na taj način jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
Detaljnije na poveznici: