Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež donio je presudu kojom je odbio žalbe optuženika i optuženice te potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu kojom je optuženica proglašena krivom za dva kaznena djela povrede djetetovih prava te joj je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, dok je optuženik proglašen krivim za dva kaznena djela povrede djetetovih prava te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 godina.
Naime, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra kako suprotno žalbenim navodima upravo iz iskaza ispitanog svjedoka žrtve djeteta A. proizlazi počinjenje kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. za koje se tereti optužena M. D., jer je dijete žrtva A. iskazivao da mu je dok je živio zajedno s tatom i mamom i sestrama "bilo loše, zbog toga što su ih mama i tata tukli ". Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz žrtve A. kao istinit, jer je suglasan sa iskazom svjedoka dr. J. G., koji je naveo da mu je dijete žrtva A. ispričao kako su roditelji tukli njega i sestru N. predmetima. Iskaz djeteta žrtve suglasan je i s nalazom i mišljenjem multidisciplinarnog tima Poliklinike od 10. srpnja 2021. jer prema nalazu proizlazi da je žrtva A. bio izložen tjelesnom zlostavljanju od strane roditelja. Dijete je ispričalo događaje i udomiteljici R. M. koja je iskazivala da je A. govorio o bivšoj obitelji sve u negativnom kontekstu kao i da su mama i tata tukli njega, N. i E., a iskaz udomiteljice je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan. Nadalje i svjedok dr. J. G. iskazivao je da je zlostavljanje djeteta žrtve A. izazvalo posljedice te su kod djeteta postavljene dijagnoze sindroma zlostavljanja i poremećaja prilagodbe. Ujedno, prema nalazu Poliklinike proizlazi da je dijete žrtva A. bio izložen tjelesnom zlostavljanju od strane roditelja pa su mu postavljene dijagnoze i to reakcija na teški stres, zapuštanje i napuštanje, tjelesno zlostavljanje i emocionalno zlostavljanje.
Stoga je ocjena Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske kako je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. sina A. tjelesno kažnjavala, a što je kod njega izazvalo fizičke i psihičke neugode jačeg intenziteta pa i bez obzira što je optužena takvo ponašanje pravdala odgojnim svrhama. Osim toga tjelesno kažnjavanje djeteta A. od strane optužene M. D. bilo je često, kontinuirano i intenzivno, kao što je i iskazivao dr. J. G. u dobi od četiri godine i 6 mjeseci, što je izazvalo ne samo fizičku neugodu, nego i ozbiljne zdravstvene posljedice.
Nadalje, ispravno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu i na kazneno djelo iz članka 177. stavak 1., 2. i 4. KZ/11. i u odnosu na dijete žrtvu N. Tako je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je optuženica tjelesno zlostavila dijete N. jer to upravo proizlazi iz nalaza dr. M. M. koji je na djevojčici utvrdio više krvnih podlijeva te opisuje njihovu boju i starost. Iako je optuženica po uputi Centra trebala odvesti dijete N. pedijatru, to nije učinila, a ispravno sud utvrđuje da je to stoga da se ne uoče krvni podljevi, jer i sam vještak dr. M.M. je analizom zdravstvenog kartona za N. to utvrdio, kao i iz iskaza pedijatrice dr. T. R. Š. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je optuženica postupala bezosjećajno, bezdušno i surovo, upravo stoga jer je fizički kažnjavala djevojčicu N. koja je tada imala 2 godine i 6 mjeseci.
Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio iskaz djeteta žrtve A. u odnosu na postupanje optuženice prema djevojčici N. koji je iskazivao u odnosu na događaj od 31. ožujka 2021. navodeći da je u jutarnjim satima jeo makarone, N. ga je gledala, a mama joj je govorila da ga ne gleda, branila joj je, a onda ju je udarila lupanjem o zid. Također je naveo da je to bilo grozno, da se bojao i plakao. Prvostupanjski sud je prihvatio njegov iskaz i ocijenio ga podudarnim s nalazom i mišljenjem vještaka dr. M. M. vezano za dinamiku ozljeđivanja i moguće načine ozljeđivanja žrtve i utvrdio da je dijete N. bilo silovito odgurnuto.
Naime, dijete N. je zbog problema u obitelji bilo smješteno u udomiteljsku obitelj sa svojih 3 (tri) mjeseca i 8 (osam) dana života, a prije inkriminiranog događaja.
Glede odluke o kazni, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra kako je ispravno prvostupanjski sud na strani optuženika kako M. D. tako i D. D. cijenio sve olakotne kao i otegotne okolnosti. U odnosu na optuženu M. D. to se odnosi na dosadašnju neosuđivanost, koju je sud cijenio kao olakotnu okolnost, dok joj je kao otegotno uzeta iznimna upornost pri počinjenu kaznenog djela, kao i da je nakon počinjenja kaznenog djela vidjela da je djevojčica N. životno ugrožena, ali je govorila da ne voze dijete N. u bolnicu, jer da će joj oduzeti drugu djecu i da će završiti u zatvoru, a posebno imajući u vidu da je dvogodišnje dijete N. bespomoćno dijete.
U odnosu na optuženog D. D. ispravno je prvostupanjski sud utvrdio otegotne okolnosti na strani optuženika i to njegovu prekršajnu kažnjavanost, kao i kaznenu osuđivanosti kao i okolnost da su počinjenjem kaznenog djela prema djetetu A. kod njega utvrđene određene posljedice i uspostavljene određene dijagnoze. Kao otegotna okolnost cijenjena je i iznimna brutalnost u počinjenju kaznenog djela prema žrtvi N. koju je u dobi od 2,5 godine tukao tj. tjelesno zlostavljao, dok ispravno prvostupanjski sud na strani ovog optuženika nije našao olakotnih okolnosti.
Slijedom svega navedenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio sve pojedinačne kazne zatvora za optuženu M. D., u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci za kazneno djelo iz članaka 177. stavak 2 KZ/11. te kaznu zatvora u trajanju od 12 godina za kazneno djelo iz članka 177. stavak 1.,2., i 4. KZ/11. pa je slijedom toga osnovano utvrdio i jedinstvenu kaznu zatvora u odnosu na optuženu M. D. u trajanju od 13 (trinaest) godina.
Ispravno su utvrđene i pojedinačne kazne zatvora u odnosu na optuženog D. D. i to u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci u odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11, te u odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 1. i. 2. KZ711. u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, pa je slijedom toga ispravno utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.
Naime, ove kazne Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra primjerenima kako kaznenim djelima tako i ličnosti počinitelja te pogodnima za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela te smatra da će se ovakvom kaznom utjecati na počinitelje kao i na sve druge da ne čine kaznena djela te utjecati na jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja i omogućiti počiniteljevo novo uključivanje u društvo.