Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je donio presudu kojom je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu. Time je postala pravomoćna presuda kojom su dvojica optuženika proglašeni krivim za kaznena djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Svaki od optuženika je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 11 (jedanaest) godina. Optuženicima je suđeno u odsutnosti.
Za vrijeme oružanog sukoba 1991., na području Hrvatske Kostajnice i uže okolice, prvi optuženik kao komandant Štaba Teritorijalne obrane, a drugi optuženik kao član Štaba Teritorijalne obrane i zapovjednik Vojne policije pri Štabu Teritorijalne obrane, sa stvarnim i formalnim ovlastima zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima svih podređenih jedinica Teritorijalne obrane na području općine Kostajnica, znali su da se prilikom predaje i razoružavanja pojedini ratni zarobljenici (pripadnici MUP-a i ZNG-a) kao i zarobljeni civili izdvajaju od ostalih i odvode. Znali su da su potom pod zapovijedanjem komandanta odreda i po njegovoj naredbi, radi osvete za pogibiju nekolicine pripadnika Teritorijalne obrane Kostajnica, likvidirana osmorica zarobljenih hrvatskih policajaca i civila. Znali su da je ubijen i jedan zarobljeni hrvatski policajac pri čemu je isti komandant odreda pokušao zataškati i prikriti stvarne okolnosti ovog zločina, na način da je jednom od svojih podređenih naredio da s mrtvog tijela skine „lisice“, kako bi se prikrilo da je ubijen kao zarobljenik i da su mu ruke na leđima bile vezane.
Usprkos tome, iako su bili dužni, optuženici nisu ništa poduzeli da ovakve nezakonite radnje svojih podređenih zaustave i spriječe, a počinitelje kazne, svjesni da će se ovakvi nezakoniti postupci prema zarobljenim civilima i pripadnicima MUP-a i ZNG-a koji su bili u njihovoj vlasti nastaviti i da im je upravo zbog tih propusta ugrožen fizički i psihički integritet. Uslijed toga su njima podređene osobe i nastavile s takvim protupravnim radnjama, te su devetorica ratnih zarobljenika kao i dvoje civila lišeni života od strane pripadnika podređenih im jedinica, a njihovi posmrtni ostaci su kasnije ekshumirani iz masovne grobnice. Jednom pripadniku pričuvnog sastava MUP-a, kao i jednom civilu nakon zarobljavanja gubi se svaki trag te se i danas vode kao nestali.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da će kazne zatvora (kako pojedinačno utvrđene kazne za svako djelo tako i jedinstvena kazna zatvora) na koju su osuđeni svaki od dvojice optuženika ispuniti svrhu kažnjavanja. U odnosu na sve optuženike otegotnim je cijenjeno što su djela počinili s neizravnom namjerom, da je riječ o kaznenim djelima počinjenim nečinjenjem, cijenjen je protek vremena (33 godine od djela), te njihova životna dob (prvi optuženik starosti 88 godina, a drugi optuženik u dobi od 72 godine života). Otegotnom okolnosti obojici optuženika cijenjeno je što su osuđivane osobe (obojica zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva) te posljedice prouzročene ovim kaznenim djelom (prema inkriminaciji četiri civila i deset zarobljenih pripadnika MUP-a i ZNG-a, koji su lišeni života, su većinom bili izrazito mladi ljudi pred kojima je tada trebao biti cijeli život i čijom je smrću pogođeno jednako toliko obitelji) i to kao posljedica njihovih postupanja, odnosno propuštanja da to spriječe.
Ove kazne će i utjecati na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Kazne sadrže i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje su optuženici prouzrokovali žrtvama.
Detaljnije na poveznici: