Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež donio je presudu kojom je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici kojom je maloljetnik proglašen krivim za kazneno djelo teškog ubojstva počinjeno dana 26. prosinca 2018. na području Zagrebačke županije te mu je izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. U kaznu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. prosinca 2018. do 19. veljače 2020. Izrečena mu je i sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koji može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.
Naime, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvatio je zaključak prvostupanjskog suda koji je na temelju provedenog sudsko-medicinskog vještačenja utvrdio da je žrtva zbog svih zadobivenih ozljeda kojih je bilo puno, trpio posebne jake i dugotrajne fizičke bolove i patnju koja prelazi granice uobičajenih muka i patnji koje prate usmrćenje pa da je tako utvrđen objektivni element kaznenog djela teškog ubojstva počinjenog na okrutan način kao i subjektivni element temeljem provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja kojim je utvrđeno da je maloljetnik bio svjestan da žrtvu, ubadajući po glavi, vratu i rukama nanosi bol te nakon velikog broja uboda mogao znati da bol već traje dugo i da žrtva zbog toga pati.
Provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je maloljetnik, unatoč stanju u kojem se nalazio pri reduciranoj samokontroli provale bijesa i tijekom pražnjenja akumuliranog naboja, mogao biti svjestan da se radi o postupcima koji kod žrtve izazivaju bol, a zaključak o trajanju bolova potkrjepljuje broj uboda, no maloljetniku to nije bilo važno zbog izostanka empatičnosti.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud ocijenio je da je prvostupanjski sud dostatno cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti te osnovano izrekao kaznu maloljetničkog zatvora u vremenskom trajanju od sedam godina. Tako je prvostupanjski sud ispravno smatrao da je, s obzirom na težinu kaznenog djela teškog ubojstva te kako se radi o počinitelju maloljetniku, za koga je moguće izreći maloljetnički zatvor u vremenskom trajanju od šest mjeseci do deset godina zatvora, adekvatno izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina, koja kazna maloljetničkog zatvora je bliža gornjoj granici mjere kazne. Maloljetnik, u vrijeme počinjenja kaznenog djela 17-godišnjak, koji nije do tada nije iskazivao probleme u ponašanju niti se neprimjereno ponašao, a bio je smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja djela zbog svoje strukture ličnosti i kumuliranog emocionalnog stanja. Također, je ispravno cijenjeno da je odrastao u iznimno rizičnim i nepovoljnim obiteljskim okolnostima u kojim je postojao emocionalni, psihički, te fizički i odgojni pedagoški oblik zanemarivanja i zlostavljanja od strane roditelja i vršnjaka. Ujedno, maloljetnik je bio izložen iznimnoj fokusiranosti žrtve na njega, koji je tražio njihov zajednički susret te je i inkriminirano postupanje bilo uslijed pražnjenja kumuliranog emocionalnog naboja.
Kao otegotnu okolnost ispravno je prvostupanjski sud cijenio da je maloljetnik žrtvi nanio iznimno veliki broj ozljeda koji nadmašuje uobičajeno usmrćenje na okrutan način pa se radi o izrazitoj bešćutnosti jer je maloljetniku žrtva bila nevažna i beznačajna, a žrtva je bila invalidna osoba, što je maloljetniku bilo poznato.
Slijedom navedenog, kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina izrečena je s obzirom na narav i težinu kaznenog djela kao i stupanj krivnje maloljetnika pa će se ovakvim kažnjavanjem postići svrha maloljetničkog zatvora da se poduzimanjem mjera odgoja, obrazovanja i stručnog osposobljavanja maloljetnog počinitelja kaznenog djela utječe na daljnji razvoj njegove ličnosti i jačanje njegove osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela, kao i da se utječe na ostale da ne čine kaznena djela.