Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odlučivao je o žalbama optuženika, državnog odvjetnika i oštećenica podnesenih protiv prvostupanjske presude Županijskog suda u Splitu kojom je optuženik osuđen zbog teškog ubojstva svog ujaka iz osobito niskih pobuda, a optuženica, supruga žrtve, zbog poticanja na to teško ubojstvo. Drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda odbijene su žalbe optuženika i oštećenica, a prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je po službenoj dužnosti i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci i odluci o kazni. U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena je prvostupanjska presuda. Time je optuženik, koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 godina, a optuženica na kaznu zatvora u trajanju 6 godina.
Visoki kazneni sud je zaključio kako žalbe optuženika nisu osnovane. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona istaknute u žalbama optuženika. No, prvostupanjska presuda preinačena je u pravnoj oznaci po službenoj dužnosti te je na optuženike primijenjen Kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Prvostupanjski je sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio.
Razmotrivši suprotstavljene argumente državnog odvjetnika i optuženika, Visoki kazneni sud je zaključio kako kaznu optuženicima treba postrožiti. Naime, prvostupanjski sud na strani oba optuženika nije našao otegotnih okolnosti dok je utvrdio niz olakotnih okolnosti. Optuženiku je kao olakotno cijenio protek vremena od počinjenja djela, činjenicu da je bio maloljetan u vrijeme počinjenja djela, njegove uredne osobne i obiteljske prilike budući da je oženjen i uredno funkcionira u društvu, iskazano žaljenje zbog posljedica djela i neosuđivanost. Optuženici je olakotnim cijenjen protek vremena od počinjenja djela, činjenica da je majka maloljetnog djeteta, korektno držanje pred sudom, dosadašnja neosuđivanost i činjenica da je djelo počinila s neizravnom namjerom dok sud nije našao otegotnih okolnosti. Prvostupanjski sud je tako utvrđene olakotne okolnosti u ukupnosti ocijenio naročito olakotnim pa je primijenio odredbe o sudskom ublažavanju kazne i optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 7 godina, a optuženicu na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci. Međutim, ocjena je Visokog kaznenog suda kako je prvostupanjski sud optuženiku precijenio olakotne okolnosti i pogrešno ih ocijenio kao naročito olakotne okolnosti. Zato je optuženiku kazna postrožena te je on osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 godina. Naime, za kazneno djelo teškog ubojstva zbog kojeg je optuženik osuđen propisana kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, ali je optuženik djelo počinio kao maloljetnik pa se na njega primjenjuje Zakon o sudovima za mladež kojim je ta kazna limitirana do najviše deset godina. U pogledu optuženice, u pravu je državni odvjetnik da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio objektivnu težinu počinjenog kaznenog djela, ali nije u pravu kada navodi da nije bilo mjesta sudskom ublažavanju kazne. Zato je ocjena drugostupanjskog suda kako je kazna zatvora u trajanju 6 godina adekvatna. Tako izrečene kazne primjerene su težini počinjenog kaznenog djela, ličnostima optuženika, okolnostima djela i stupnju krivnje, te će se njima ostvariti svrha kažnjavanja.
Naposljetku, prvostupanjski sud je s pravom zaključio kako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu niti za potpuno niti za djelomično presuđenje imovinskopravnog zahtjeva oštećenica postavljenog s osnova naknade neimovinske štete, te su one stoga s pravom upućene u parnicu.
Detaljnije na poveznici: