Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je djelomično prihvatio žalbu optuženog Z.S., preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu u pravnoj oznaci djela izrekavši da je optuženi Z.S. počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz primjenu uvjetne osude tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi Z. S. proglašen je krivim za produljeno kazneno djelo poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju te je obvezan na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva platiti oštećenom trgovačkom društvu S. d.d. u stečaju, kao pravnom sljedniku oštećenog trgovačkog društva S. d.d. iznos od 405.084,08 EUR / 3.052.106,00 kn u roku od tri godine od pravomoćnosti presude, dok se u odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate oštećenik upućuje da iste može ostvarivati u parnici.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra kako, protivno žalbenim navodima, optužba u konkretnom slučaju nije prekoračena s obzirom da se i optužba i presuda odnose na isti događaj i izreka pobijane presude o odlučnim okolnostima počinjenja djela ne odstupa u činjeničnom pogledu od optužbe. Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka kako to prigovara žalitelj jer izmjene u pravnom opisu djela i usklađivanje činjeničnog opisa u skladu s rezultatima provedenog dokaznog postupka u odnosu na optužbu nisu pretvorile djelo u presudi u drugo ili drugačije djelo, u kojem slučaju bi prestao identitet i optužba bi bila prekoračena.
Nije u pravu žalitelj niti kada navodi da je za predmetno kazneno nastupila zastara kaznenog progona. Međutim, u pravu je optuženik da je prvostupanjski sud dodavanjem u pravnu oznaku djela članka 52. KZ/11., čime je optuženik proglašen krivim zbog produljenog kaznenog djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju, iako se optužnicom ne tereti za produljeno kazneno djelo, povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika.
Sud prvog stupnja je s pravom otklonio obranu optuženika ocjenjujući da je ona usmjerena na oslobađanje od kaznene odgovornosti jer niti ovom sudu drugog stupnja nije uvjerljivo da bi optuženik postupao u poslovanju, kao direktor i vlasnik TD F. d.o.o. S., motiviran isključivo uspjehom i nastavkom poslovanja TD S. d.d. V., društva s kojim nije ni na koji način upravljački ili vlasnički povezan, imajući ''u vidu i socijalni kontekst'' i općenito ''nepovoljno vrijeme na gospodarstvo u cijeloj RH'' pri čemu ne spori da su Ugovor o pružanju usluga između TD S. d.d., kao korisnika usluga i TD F. d.o.o., kao davatelja usluga, te Aneks tog Ugovora bili protivni članku 8. i članku 18. Zakona o platnom prometu u zemlji, dakle, ne spori svijest o protuzakonitom postupanju. Da tome nije bilo tako, ne ukazuje samo činjenica da je optuženik, koristeći nelikvidnost i blokadu računa TD S. d.d., potaknuo ugovaranje korištenja poslovnog računa TD F. od strane TD S. d.d. uz naknadu, već na suprotno ukazuju i optuženikovi daljnji žalbeni navodi i to da se TD S. d.d. za korištenje poslovnog računa obvezalo plaćati naknadu TD F. d.o.o. u visini od 2% od ukupnog prometa po tom računu, povećanu Aneksom Ugovora na 6% od ukupnog prometa po istom računu pri čemu je ''4% osobna naknada njemu na dodatna poslovanja savjetovanja.'' Doista je neuvjerljivo da bi optuženik, ni na koji način vezan uz upravljačku ili vlasničku strukturu TD S. d.d., svjesno kršio zakon samo kako bi omogućio nastavak poslovanja blokiranog TD S. d.d., a da s pri tome nije postojao cilj pribavljanja protupravne imovinske koristi uz neosporenu činjenicu da je TD F. d.o.o. na temelju spornih ugovora isplaćen iznos od 405.084,08 Eura, od čega je od 12. kolovoza 2002. optuženik sebi isplaćivao ''razliku od 4% kao osobnu naknadu'', kako to sam ističe u žalbi. Pitanje postojanja namjere, kao subjektivnog odnosa počinitelja prema djelu, se izvodi upravo na temelju ovih objektivnih okolnosti, a širenje problema na kontekst koristi za društvo, izbjegavanje štrajka, isplata plaća radnicima, isplate naknade šteta i ispunjavanje drugih vitalnih obveza za opstanak drugog društva - društva S. d.d. V. je pokušaj relativiziranja činjenice da je optuženik postupao protupravno.
Nadalje, neosnovano optuženik osporava svoje radnje poticanja, iako ispravno navodi da je i ''učvršćivanje'' volje, prema pravnoj teoriji i sudskoj praksi, također oblik poticanja, kada se povežu u cjelinu pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda i to da je optuženik naveo da je sve bilo rezultat razgovora i dogovora koji su u konačnici doveli do zaključenja Ugovora i Aneksa ugovora te da je imao iskustvo i znanje koje može pomoći S. d.d. da nastavi svoje poslovanje što je isticao u razgovorima, da društvo F. d.o.o. izvan spornih poslova odrađivanih za S. d.d. nije imalo drugih poslova, da iz iskaza svjedoka F. M., predsjednik uprave S. d.d., proizlazi kako je optuženi Z. S. upravo radi sklapanja predmetnog Ugovora osnovao tvrtku i ustupio društvu S. d.d. dva računa, što je sukladno i povijesnom izvatku iz registra Trgovačkog suda u Splitu za društvo F. d.o.o. iz kojeg proizlazi da je zahtjev za osnivanje podnesen 3. kolovoza 2001., upis u sudski registar izvršen je 10. kolovoza 2001. dok je predmetni Ugovor zaključen 30. kolovoza 2001.
U pogledu odluke o kazni, ocjena je drugostupanjskog suda kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine primjerena počinjenom kaznenom djelu, ličnosti počinitelja i stupnju njegove krivnje te ispravno zaključio da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršenje kazne zatvora ispravno ocjenjujući da optuženik i bez izvršenja kazne neće više činiti kaznena djela s obzirom na njegovu dosadašnju neosuđivanost, kako prije tako i nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela što upućuje na zaključak da se ne radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela, povezujući navedeno s optuženikovom životnom dobi i obiteljskim prilikama pa je optuženiku primjereno izreći uvjetnu osudu. Također, drugostupanjski sud smatra kako preinačenje prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela nije dovelo u pitanje pravilnost odluke suda prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne te je optuženik, u nedostatku žalbe državnog odvjetnika, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine koja se neće ako u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.
Detaljnije na poveznici: