Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio žalbe optuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zadru kojom je prvi optuženik proglašen krivim zbog dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju na način da mu je za svako od kaznenih djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od tri godine, pa ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, dok je drugi optuženik proglašen krivim radi četiri kaznena djela pomaganja u razbojništvu te su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za svako djelo, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci.
Prvi optuženik u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona upire na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona smatrajući da se konkretno radi o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, a ne o dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske navodi kako optuženik smatra da bi iz pravilno utvrđenih činjenica proizašla drugačija pravna kvalifikacija od one iz pobijane presude, ali se ispravnost zakonske kvalifikacije inkriminiranog ponašanja prosuđuje prema sadržaju činjeničnog opisa te inkriminacije, a u konkretnom slučaju nema sumnje da činjenični opis djela iz izreke pobijane presude sadržava sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva.
Osim toga, prvi optuženik smatra da nije počinio kaznena djela teškog ubojstva u stjecaju na štetu dviju osoba jer je ispalio samo jedan hitac. Suprotno takvom stavu optuženika, mišljenje je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je optuženik postupao s izravnom alternativnom namjerom da počini kaznena djela koja su mu stavljena na teret, a da sasvim slučajno ni jedan od policajaca nije bio pogođen, kako to ispravno analizira prvostupanjski sud.
Dakle, prvi optuženik je počinio dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju u idealnom stjecaju jer su u konkretnom slučaju oba policajca bila u životnoj opasnosti, a optuženik je postupao u cilju da liši života bilo koga od njih pa su tako i obojica oštećenici u ovom kaznenom postupku.
Nadalje, drugi optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja subjektivnom ocjenom i analizom provedenih dokaza. Međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav, logički neupitan način došao, ukazuju u svemu prihvatljivima. Nije u pravu žalitelj kada navodi da iskazi policijskih službenika M. M., E. P., D. S., I. T., M. R. i G. Z. imaju obilježje indicija, a ne dokaza. Naime, ispitani svjedoci su detaljno i okolnosno govorili o svojim saznanjima s mjesta događaja, svjedoci S., T. i R. su prepoznali optuženika bez imalo dvojbe u dokaznoj radnji prepoznavanja.
U pogledu odluke o kazni, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske kako je prvostupanjski sud prvo optuženom kao olakotno cijenio iskreno priznanje kaznenih djela iako je zapravo priznao samo činjenicu pucanja, korektno držanje pred sudom, izraženo kajanje, njegovu dosadašnju neosuđivanost, teške obiteljske okolnosti o kojima je iskazivao u obrani, da je riječ o osobi koja je u vrijeme inkriminacija tek navršila …. godinu života, činjenicu da oštećenici prema njemu nisu postavljali imovinskopravni zahtjev, dok s druge strane nisu utvrđene nikakve otegotne okolnosti, čime su se stekli uvjeti za izricanje kazne koja je blaža od propisanog zakonskog minimuma, slijedom čega su mu za svako od počinjenih djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od tri godine te je potom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
Drugo optuženom Č. R. prvostupanjski sud također nije našao nikakve otegotne okolnosti već isključivo olakotne, koje se odnose prije svega na njegovu dosadašnju neosuđivanost, činjenicu da je riječ o obiteljskom čovjeku koji je otac jednog maloljetnog djeteta, kao i to da je njegova uloga u izvršenju inkriminiranih djela bila pomagačka. Kako se pomagatelj može blaže kazniti, to je optuženiku za svako od kaznenih djela utvrđena kazna zatvora niža od propisanog zakonskog minimuma za kaznena djela za koja je proglašen krivim u trajanju od jedne godine zatvora te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci.
Zaključno, preispitujući pobijanu presudu po žalbenoj osnovi zbog odluke o kazni, a u nedostatku žalbe državnog odvjetnika, drugostupanjski sud nalazi da su kazne zatvora utvrđene po prvostupanjskom sudu u trajanju od tri godine za svako kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju optuženom G. R. te u trajanju od jedne godine za svako kazneno djelo pomaganja u razbojništvu odgovarajuće svim utvrđenim okolnostima, te težini počinjenih djela i ličnosti optuženika, a izrečenim jedinstvenim kaznama zatvora na odgovarajući način će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
Detaljnije na poveznici: