Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio žalbe državnog odvjetnika i optuženika te potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Osijeku kojom je optuženi B.V. proglašen krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva te mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina.
Tako je ocijenio kako je neosnovana i bez uporišta u sadržaju izvedenih dokaza obrana optuženika po kojoj bi inkriminirano djelo bilo počinjeno u nužnoj obrani te da kao takvo ne bi bilo protupravno. Protivno tome, ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice predmetne inkriminacije te temeljem toga izveo pravilan zaključak da je optuženik počinio terećeno djelo opisano izrekom prvostupanjske presude.
Naime, optuženik ne osporava da na kritičnom mjestu, osim njega i oštećenika, nije bila još neka, treća osoba pa i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske dokaz kojim nije bilo moguće nedvojbeno utvrditi potječe li trag u krvi od optuženikove obuće, tenisice, ne dovodi u pitanje potpunost i točnost utvrđenja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije. Daljnji žalbeni navodi optuženika po kojima su na oštrici noža, kao sredstva uporabljenog u počinjenju terećenog kaznenog djela, pronađeni tragovi krvi oštećenika, te miješani DNA profili oštećenika i optuženika na dršci istog noža, bez vrijednosne kvalifikacije te činjenice od strane optuženika, samo potvrđuju odlučne činjenice koje je prvostupanjski sud iz tog i drugih dokaza potpuno i točno utvrdio – optuženik je ubio oštećenika navedenim nožem na način da mu je zadao 14 ubodnih i reznih rana (točka 20 u obrazloženju prvostupanjske presude), pri čemu je smrt prema provedenom i prihvaćenom sudsko – medicinskom vještačenju prouzročena ubodom u glavu, ispod lijevog uha, sa posljedicom ozljeđivanja vratne arterije, i u leđa, u regiji prsišta, u pluća.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocjenjuje kako je pravilno i potpuno prvostupanjski sud utvrdio kvalifikatornu okolnost terećenog djela iz članka 111. točke 2. KZ/11. koja se odnosi na posebnu ranjivost oštećenika upravno zbog njegove životne dobi i teže tjelesne smetnje. Tu činjenicu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iz provedenog sudsko – medicinskog vještačenja po kojem je oštećenik, osoba tempore crminis stara 74 godine, bio teški srčani bolesnik sa oštećenom funkcijom srca koje je radilo kapacitetom od 30%, visokim tlakom i opstruktivnom bolesti pluća. Nedvojbeno je da osoba takvih svojstava predstavlja stariju osobu sa težim tjelesnim smetnjama, dakle, onu ranjivu kategoriju osoba koje potpadaju pod kvalifikatornu okolnost terećenog kaznenog djela.
Nadalje, a protivno takvoj argumentaciji državnog odvjetnika, ovaj žalbeni sud nalazi kako je ispravno prvostupanjski sud temeljem na raspravi izvedenih i konfrontiranih dokaza izveo zaključak kako nije dokazano da bi terećeno kazneno djelo optuženik počinio i iz koristoljublja, kojem utvrđenju je odgovarajuće prilagodio činjenični i zakonski opis, te pravnu kvalifikaciju inkriminiranog kaznenog djela. Naime, da bi se radilo o kaznenom djelu ubojstva iz koristoljublja, isto kao motiv djela mora postojati u vremenu njegovog počinjenja. S tim u svezi nesporno je dokazano da je optuženik do trenutka smrti oštećenika ovlašteno, temeljem valjane oštećenikove punomoći i sasvim slobodno, bez ograničenja podizao novac, mirovinu, s njegovog bankovnog računa, te da je to učinio i u dva navrata nakon što je ubio oštećenika.
U pogledu odluke o kazni, optuženik u svojoj žalbi tvrdi kako sud "…prilikom odlučivanja o visini kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na strani optuženika". Međutim, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske navedeni žalbeni prigovori optuženika nisu osnovani. Naime, ispravno je prvostupanjski sud odbio cijeniti olakotnom činjenicu "…da je otac dvoje maloljetne djece", jer iz sadržaja svjedočenja njegove bivše supruge Z. V. nedvojbeno slijedi da među njima osim biološke povezanosti ne postoji bilo kakva daljnja emotivno – ekonomska veza koja bi kao takva trebala imati utjecaja na izrečenu kaznu. Štoviše, nepostojanje takve veze ide tako daleko da prema prihvaćenom svjedočenju njegove bivše supruge optuženik ne samo da ne održava kontakte sa djecom, nego niti plaća postojeću obvezu doprinosa njihovom uzdržavanju (oko 200.000, 00 HRK duga po toj osnovi). Isto tako je neosnovan optuženikov zahtjev da mu se olakotnim cijeni kajanje, jer terećeno djelo kao takvo nije priznao, pa se kajanje ne može razmatrati kao njegov etički stav, odmak, prema prouzročenom nepravu. Zaključno, nije u pravu optuženik kada traži da mu se olakotnim cijeni naknadni pokušaj suicida, jer je samoozljeđivanja počinio nakon višednevnog skrivanja po počinjenom teškom ubojstvu i kada je spoznao da ga policija traži kao počinitelja terećenog djela. U kontekstu svega izloženog ispravno je prvostupanjski sud optuženiku izrekao dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 25 godina, polazeći pritom od zakonom propisane svrhe kažnjavanja i od stupnja optuženikove krivnje, te pravilno vrednujući sve na raspravi utvrđene olakotne i otegotne okolnosti. Tako izrečena kazna dugotrajnog zatvora po ocjeni ovog žalbenog suda pravilno je odmjerena kako s aspekta njezine retributivnosti, tako i glede ostvarenja specijalne i generalne prevencije te kao takva omogućava optuženiku da se nakon njezinog izdržavanja kao resocijalizirana osoba opet uključi u društvo.
Detaljnije na poveznici: