Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio žalbu optuženika te potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu kojom je optuženi J.B. proglašen krivim zbog kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju i krivotvorenja službene isprave te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Osim toga, okrivljenik je obvezan da na ime imovinskopravnog zahtjeva u roku od jedne godine po pravomoćnosti ove presude isplati oštećeniku M. V. novčani iznos od 72.848,95 eura, a oštećeniku Š. P. iznos od 92.493,74 eura, a ukoliko ne postupi po toj posebnoj obvezi, uvjetna presuda može se opozvati. U preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećenici su upućeni u parnicu.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocijenio je kako nije u pravu žalitelj kada pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za iznos nepripadne materijalne koristi koju je optuženik, kao jedan od vlasnika poslovnih udjela društva P.p. d.o.o., stekao na štetu druga dva udjeličara, oštećenih M. V.i Š.P. te da nije počinio kazneno djelo krivotvorenja isprava jer je bio jedina osoba koja je ovlaštena za zastupanje dok nitko nije ''sporio'' valjanost bilo koje isprave.
Tako u odnosu na žalbene navode koji se odnose na isplatu dobiti sukladno preuzetim rizicima što propisuje Društveni ugovor o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću P. p. d.o.o. te da je optuženik bio jedini koji je preuzeo cjelokupan rizik poslovanja društva, a što potvrđuje i svjedokinja Z. B., valja istaknuti da je relevantnost te okolnosti u odnosu na kaznenopravnu odgovornost optuženika obrazložena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je u ovom postupku ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je upućen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku nakon čega je donesena sada pobijana presuda. Tako je navedeno da, iako nije sporno da su svi članovi društva imali pravo na podjelu dobiti razmjerno unesenim ulozima i prihvaćenim rizicima jer tako proizlazi iz članka 22. Društvenog ugovora o osnivanju, s obzirom na jednaku visinu udjela u temeljenom kapitalu društva za po 1/4, očito je i da se dobit trebala dijeliti u istom omjeru, a eventualni rizici koje je optuženik kao predsjednik skupštine i direktor društva preuzeo na sebe mogli su dovesti do drugačijeg omjera raspodjele dobiti samo ako je to društvenim ugovorom izričito propisano, što ovdje nesporno nije slučaj. Stoga, prigovori žalbe s osnova povećanog rizika optuženika, a time i prava na veći udio u dobiti, nisu osnovani.
Dakle, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske sud smatra kako niti iz jednog personalnog dokaza, suprotno navodima žalitelja, ne proizlazi da je dug blagajne u visini neisplaćene dobiti oštećenicima nastao u vezi s troškovima poslovanja društva, a koji troškovi se, zbog specifične prirode posla na terenu, nisu mogli odgovarajuće knjižiti kao što ne proizlazi niti dogovor udjeličara o ''žrtvovanju'' dobiti za zatvaranje duga, a niti da su upravo oštećenici plaćali ''na crno'' za potrebe društva i tako generirali blagajničko zaduženje zbog čega se radilo se o računovodstvenoj, a ne stvarnoj dobiti.
Isto tako, ocjena je ovog suda kako neosnovano žalitelj smatra da u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene isprave nije izveden niti jedan dokaz jer sam optuženik priznaje da je u financijskim izvješćima neistino navedeno da je dobit raspodijeljena i isplaćena svim članovima društva navođenjem točnih iznosa, o čemu suglasno iskazuju i oštećenici, a daljnje objašnjenje optuženika da je to suštinski istinito jer su oštećenici primali ''akontaciju dobiti'' s raznih osnova ne utječe na neistinitost sadržaja i to da je udjeličarima isplaćena dobit u točno navedenim iznosima.
U pogledu odluke o kaznenoj sankciji, pravilno je prvostupanjski sud olakotnim cijenio raniju neosuđivanost optuženika, obiteljske prilike i to da je oženjen i otac troje djece, njegovo zdravstveno stanje, odlikovanje za sudjelovanje u Domovinskom ratu, te protek vremena od počinjenja kaznenog djela do donošenja presude dok otegotnih okolnosti nije utvrdio. Isto tako, ispravno je prvostupanjski sud imao na umu da je u ovom postupku optuženi B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, nakon čega mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju od 2 godine, a na koju presudu se nije žalio državni odvjetnik već je ukinuta prihvaćanjem žalbe optuženika, pa u ponovljenom postupku sud nije mogao optuženika osuditi na veću kaznu zbog zabrane reformatio in peius.
Detaljnije na poveznici: